1
  • Registracija / Studenti-ce

Donacije

Donatorske uplate se vrše na broj žiro računa: 2330003-1151225703 Societe Generale - Splitska banka d.d.

Event management u studentskim udrugama

Studentske udruge, oformljene radi oblikovanja i provođenja ideja i ciljeva studenata, služe kao sredstvo zaštite studentskih interesa i kanal za promicanje kulturnih i tradicijskih obilježja kraja iz kojeg dolaze studenti određene udruge. Tako imamo udruge iz Zagorja, Istre, Dalmatinske zagore te pojedinih gradova poput Imotskog, Novske, Zadra..
Sve one djeluju u svojim središnjicama, Zagrebu, Splitu i svojih podružnicama diljem Hrvatske. Organiziraju studentske fešte, predstavljanja, sportske manifestacije, sudjeluju u humanitarnim akcijama i rade na dobrobit svih studenata iz tog kraja.
Svi trikovi i sve tajne koje smo do sada naučili o event managementu polaze i završavaju sa istom premisom – „Budžet je uvijek nedostatan za sve potrebe organizacije!“ Pa opet, svjedoci smo sjajnih manifestacija kojima kao posjetitelji ne nalazimo manu. Ono što studentske udruge posebno muči nije nedovoljno novca, već prije opće neimanje novaca.
Kako onda funkcioniraju, rade i organiziraju razna događanja?
Tajna je vrlo jednostavna, amaterska i pomalo rizična – snalaženje.
Tijekom organiziranja postoji određena ustaljena praksa koja uključuju procjenu troškova realizacije projekta i uspoređivanje sa bankovnim stanjem, zatim se pozovu (uglavnom svi) sponzori koji su do tog trenutka izašli u susret na razne načine, što u novcu, što u naturi a poneki moralnom potporom.
Ono što je ključno u funkcioniranju bilo koje udruge pa tako i studentske je u raspodjeli zadataka. Netko će dobiti zadatak napraviti i poslati na tiskanje plakate, pozivnice, ulaznice. Drugi će iste te plakate kasnije lijepiti na vidljiva mjesta, treći zovu sponzore, goste, četvrti traže najbolju ponudu za fotografa. S vremenom se na izvršavanje određenih zadataka ne treba ulagati poseban trud, primjerice, ako ste u nizu događanja bili zadovoljni uslugom i cijenom fotografa, u budućnosti će biti dovoljno obaviti jedan telefonski poziv.
Event u studentskim udrugamaUgled udruge, njenog predsjednika/ce i članova svakako je faktor koji utječe na uspjeh projekata. Općenito se u radu neke udruge cijene poznanstva koja ima svaki pojedinac u udruzi, jer pomoć i podrška poznate i/ili moćne osobe pomažu u promoviranju ali i samom djelovanju udruge. Isto tako, ugled utječe i na odaziv na dotični event što je u jakoj korelaciji s kranjim uspjehom projekta.

Iako bi se moglo još nabrajati o poteškoćama i prirodi organiziranja eventa u jednoj tipičnoj udruzi, smatram da je važno zaključiti ovu priču s jednostavnim opisom funkcioniranja udruge. Princip karika najbolje to opisuje. Priča će se složiti, imati smisla ako su sve karike dale sve od sebe. Ako pak jedna zakaže, priča se razbija i sav posao kojeg su obavile ostale „karike“ pada u vodu. Uloga predsjednika je jako važna jer on dodjeljuje zadatke, obavlja većinu posla i što je najvažnije ima ulogu motivatora grupe, jer clanovi bez motivacije čine krhak lanac koji će se lako razbiti o prvu prepreku na koju naiđe. Pojedinci koji sudjeluju u radu udruge tu su dobrovoljno i za dobro studentske zajednice i svog kraja oni daju sve od sebe, vrijeme, ideje i energiju. Kombinacijom tih komponenti se dolazi do cilja i nikako drugačije.
Anja Vujević

Pismo moja (Ojkalica stavljena pod zaštitu UNESCO-a)

Ponekad se pitam jesmo li svjesni svega onoga što imamo, što smo stekli i naslijedili?? Je li nam bitno samo materijalno i novčano ili smo svjesni i ostalih vrijednosti koje posjedujemo!!?? Što pomisli čovjek kad prolazi kroz našu ponosnu Zagoru...što je taj škrti kamen podario ovom narodu – samo suze, znoj, žuljeve??? Podario je taj kamen mnogo više od toga, podario je čovjeka koji ljubi i voli svoje ma koliko mu teško bilo, čovjeka koji poštuje i cijeni ono što su mu predci ostavili bilo to materijalno ili nematerijalno. Pa tako i svoju pismu - ojkalicu.

Nekad se čula sa svih strana, ljudi su sve radili uz pjesmu i njihov život je bio nezamisliv bez nje. Pjevalo se kod ovaca, u vinogradu, na sajmovima, pjevalo se curama i momcima. Znači li to da im je bilo lakše ili teže nego nama danas, to ostavljam vama na razmišljanje. Ono što je činilo draž tih pjesama bio je njihov karakter, bile su to pošalice, ponekad malo i pogrdne pjesme, ljubavne, vjerske i domoljubne pjesme .. Njima su se cure i momci pozivali na sastanke (današnje spojeve), na ples u kolo gdje su se upoznavali životni suputnici i ona nije bila samo da se otpjeva, imala je dušu. S vremenom se ojkalica sve rjeđe čuje, pogotovo nakon Domovinskog rata, tek tu i tamo pokoji glas iz krša. Počela je postajati nešto što će ostati samo zapisano u knjigama, bez svoje zvučnosti i melodije.

Ipak se nešto promijenilo! Zahvaljujući kulturno-umjetničkim udrugama oživjela se tradicija i tradicija pjevanja Dalmatinske Zagore, starije se počelo prisjećati, a mlađe poučavati kako je to nekada bilo, naši običaji i tradicija opet su postali stvarnost. Ojkanje izvodi dvoje ili više pjevača, koristeći specifičnu tehniku "treskanja" glasa. Pjesma traje onoliko dugo koliko vodeći vokal može držati dah (otegnuto pjevanje naglašavanjem i duljenjem “oj”). Mnogi se pitaju da li postoji recept za ojkalicu, postoji - jedan potra, drugi preuzme i trese, a onda svi gone do kraja, rekli bi naši stari, ali ne može svatko trest, s tim i za to se čovjek mora roditi. Ojkanje nije univerzalno za svako selo, svatko ima svoj karakterističan napjev i pjesme se razlikuju, ali sve zajedno predstavlja ojkanje s područja Podinarja.

    Nećeš mala da si i još bolja, udati se bude li me volja.
    Ja je pita i ona mi dala da poljubim njena usta mala.
    Mala moja, moj golube mrki, bil’ se dala poljubiti brki.
    Na sred Krke otočić je mali, tu se Gospa Visovačka slavi.

Ojkanje, nematerijalno dobro, prepoznato je kao iznimno vrijedno i od neprocjenjive važnosti koja se mora štititi kako bi se očuvala kulturna baština i nacionalni identitet, te je postalo jedno od 10 nematerijalnih blaga zaštićenih od strane UNESCO-a koji dolaze iz Hrvatske (najviše od svih zemalja u Europi). Osim toga ojkanje je uvršteno i na listu ugrožene nematerijalne baštine. Odluka o zaštiti ojkanja donesena je na 5. zasjedanju UNESCO-ovog Međuvladinog odbora za zaštitu nematerijalne kulturne baštine u Nairobiju, Kenija. Ojkalica iz Zagore je mnogo starija od 'gange' ili 'rere' (Imotski, Sinj, Hercegovina). To je vrlo staro pjevanje u kome muzikolozi gledaju najstarije oblike višeglasja. Puno je starije od srednjovjekovne "dijafonije". UNESCO-ove povelje o nematerijalnoj baštini čovječanstva uručila je premijerka Jadranka Kosor, a kako predstavnici pjevača ojkalice povelju su preuzeli članovi Kulturno-umjetničkog društva Promina.
                                        Zrinka Kulušić

Student u metropoli

Sigurno ste imali kroz srednju školu profesora ili profesoricu koji su studirali u Zagrebu. Ja se sićam priča profesorice iz povijesti koja je uvik govorila kako je njoj bilo lipo studirat u Zagrebu i kamo li sriće da je mogla ostat gori. Nisam tada puno „ajtala“ o tome šta je govorila,tada me je više bilo stra' od minjanja sredine,napuštanja kuće, i stra' od prijamnog ispita.
Kad se prijamni položija,lakše se disalo. Mislila sam tada ako sam upala na faks sigurno ću ga završit u roku,većina nas je tako mislila a neki su i uspili. Slidilo je najduže lito i opraštanje sa ekipom,babe su naricale a ćaća je stalno ima pametne prodike u podne i ponoć .
Doša je rujan i krenija je bus za Zagreb,i ja skupa s njim. Počelo je moje najlipše razdoblje u životu,tako su mi govorili za studentske dane( sada znam o čemu su pričali). Izuzevši krkljanca u busu kod Plitvica, nisam imala nikakvih kritika na vožnju. Na peronu me dočekala rodica ( od materina strica 'ćer) koja me je odvezla do studentskog doma Stjepan Radić (nije da nisam sama znala jer sam malo litos lunjala Zagrebom kao sad bila na prijemnom ali imala sam prtljage za žešću seobu naroda ). Put od auta do 4. kata paviljona je bija poprilično dug i spor pogotovo jer sam par puta ponovila istu pismu gor'-dol' uz stepenice. Kad sam se smistila napokon,rodicu ispratila i obećala da ću doć na nediljni ručak kod njih,sila sam na krevet i zaplakala. Zašto,ne znam,samo je krenilo. Brzo sam se pribrala i krenila sa raspakivanjem, koje je potrajalo. Sutradan mi je došla cimerica,tada potpuni stranac a sada jedna od najbolji prija. Taj smo dan prešle cilu  Savu(kako zovu ovaj dom), znači menze 1. I 2. ,brzu,slastu,glavnu portu,sve paviljone,doslovno uzduž i popriko,naravno i okolne kafiće čisto da znam za naredne vikende di rulja izlazi.
Stiga je prvi dan na faksu,pridavanja, i za nefalit zakasnila sam na njega jer sam sila u krivi tramvaj. Nisam ja bila kriva,nego nisam pitala cimericu koja je bila starija godina znala i teta na stanici me usmjerila na krivu stranu. Škužila sam nakon dvi stanice da se nešto ne poklapa ki na karti koji sam uzela iz Večernjeg (dili su karte voznog reda tramvaja tog jutra). Zapuvana cila sam stigla na faks i uvatila me žuta minuta da ja nisam za ovo i da neću moć. Ušla sam ipak,jer sam kasnila,a ako išta mrzim,mrzim kasnit .Ne triban govorit da u mojoj grupi nema nikog meni poznatog,pa sam pokušala odgonetnut ko bi moga bit odozdol negdi i krenit u priču. Srića pa su se tu našli Dalmatinci pa je bilo odma lakše. Poslije to nije igralo nikakvu ulogu,svi smo bili jedna cjelina,ka razred u srednjoj. Profesori ko profesori,neki zanimljivi, neke nemoš uz dobru volji slušat i odgonetnit o čemu oni. Na faksu nije nešto hrana pa smo kolektivno išli do SC-a u menzu, pa po čokoladine na PBF ili na Cvjetno čisto iz znatiženje,a i par ovi moji je tamo živilo. Misto sastajanja ekipe sa faksa je uvik bilo u obližnjem kafiću faksa di smo mi imali svoja pridavanja i „sila“, ka i svi šta imaju svoje „utočište“ .
Pomalo sam upoznavala grad i ljude. Nisam više ulićala u krive tramvaje već sam s guštom išla od remize do remize da upoznam grad. Izlazilo se naveliko, vani, u kazalište,kino, na Sljeme ( s tim da sam dušu ispustila dok sam do gori došla) ali i polagalo ispite ( ajme kad se sitin tog prvog datog ispita i kad službeno nisam bila brucoš). Stara je svako malo slala „poputbine“ da ne bi omršala ni grama i ranila se zdravo. To su trenutci za pamćenje,kad se sjati cili kat i diliš ranu, i zafrkavaš se. Na balkonu se ispijalo kave i kave,šta turske šta one iz aparata ili Nes. Kad bi mi zafalila voda (istina da ne vidim mora sa balkona kuće niti doli) išla bi na obližnji Jarun i donekle uspili zamisliti more. Poanta je da se snađeš,kako god znaš. U svim okolnostima.
Mogu vam reći da vrime leti ode u Zagrebu ka ludo. Kad bi došla kući na par dana prošlo bi još brže,pogotovo oni prvi odlasci kući kad je još sve bilo na friško. Čovik se s vrimenom na sve privikne,i samo od sebe to tako krene,počneš svojtat Zagreb kao svoj grad (normalno rodna gruda je uvik na prvom mistu,tu nema priče nikakve i istina još uvik uvatin sebe kako razmišljan u sri tjedna kako ću sist na prvi bus i pravac doli).
Ljudi moji ne znam šta bi vam mogla ovog momenta još pisat jer ako se dotaknem bilo čega ,razvezat ću se i nikad kraja. Vi na početku,polako bez stra' radite korake prema svom odrastanju, sve ćete brzo naučit,uklopit se i stvoriti sebi život koji vama najbolje odgovara. Avi iskusni lisci,pomognite ovim našim tićima da zavole ovaj „naš“ grad. Ali prije svega bi volila da uživamo ode u našim  studentskim danima,da pamtimo Zagreb kao „naš studentski grad“ a da se skrasimo,zaposlimo,osnujemo obitelj doli,tamo di su nam korijeni,u Zagori.

Sveučilište u Zagrebu

Stipendije

Studentski centar

Studentski zbor

Pčelarstvo Divljaković

pcelarstvo

Vinarija Duvančić

vinarijaduvancic

Distribucija pića

dugi-z-95

Perković - Rakije i Likeri

perkiviclikeri1

Pršutana Miljevci

drniskiprsut